POČECI ASTROLOGIJE I HELENISTIČKA ASTROLOGIJA

Babilonci su još u drugom tisućljeću prije nove ere pratili znakove na nebu, dok nas stari Egipćani i danas fasciniraju orijentiranjem svojih građevina prema zvijezdama.

No, ovakve elemente astronomije i predviđanja, na temelju kretanja nebeskih tijela, ne smatramo astrologijom, u pravom smislu riječi, i ne možemo govoriti o astrologiji kao koherentnom sustavu u to davno doba.
Svi stari narodi, uključujući Kineze i američke Indijance, u nekom obliku su koristili znakove na nebu u divinacijske svrhe, tumačili su ih i uz njihovu pomoć predviđali događaje. No, sustav koji smatramo zapadnom astrologijom, sa svojim bazičnim pravilima, postulatima i tehnikama, nastao je na području Egipta u helenističko doba.


Negdje u 3. i 2. st.pr.n.e. došlo je do fuzije i sistematizacije elemenata astroloških znanja, uz doprinos triju starih naroda / kultura – babilonske, grčke i egipatske, nastala je grčka astrologija. Zovemo ju “grčkom” odnosno helenističkom, budući da su jezik i kulturološki mentalitet učenjaka, koji su joj odredili temelje i pravila, bili upravo grčki.

U to doba Aleksandrija, pod vlašću Ptolomejevića, bila je “meka” filozofa, učenjaka i astrologa, gdje su se proučavali razni filozofsko magijski sustavi i tehnike. Tako je rana astrologija bila povezana sa hermetičkim i gnostičkim učenjima.
Korijeni astrologije sežu u drevni Babilon. Stari Babilonci imali su dugu tradiciju tumačenja znakova na nebu, a njihov poznati spis Enuma Anu Enlil sastavljen je još u drugom tisućljeću pr.n.e. Njihova tadašnja “astrologija”, bavila se sudbinom kralja i njihove zemlje, a ne običnim pojedincima, te bismo je mogli smatrati nekom vrstom mundane astrologije. Imala je izraženo religijski karakter, a znakovi koje su planeti davali bili su način na koji su njihovi bogovi komunicirali svoju volju babilonskom svećenstvu.
Uloga tih svećenika / astrologa bila je da uoče te znakove, istumače ih, te ako su nepovoljni, udobrovolje bogove religijskim i magijskim obredima, kako do nepovoljne manifestacije ne bi došlo. U tom smislu, ne možemo govoriti o determinizmu babilonske “astrologije”, budući da je bogove bilo moguće udobrovoljiti, te izbjeći predviđeni događaj. Njihove prognoze zvučale su, na primjer, ovako: “Kada se Mars približi Jupiteru, doći će do velikih razaranja… te godine kralj Akkada će umrijeti”.
U osmom stoljeću pr.n.e. Babilonci su počeli sustavno bilježiti eklipse, a do 4. st. pr.n.e. primijetili su i da postoji red u njihovom pojavljivanju odnosno da dolaze u takozvanim saros ciklusima. U prvo doba Babilonci nisu imali zodijak, već su su bilježili položaj određenog planeta kao “toliko i toliko stupnjeva od neke fiksne zvijezde”. Zodijak od 12 znakova, po 30 stupnjeva, uspostavili su negdje oko 5 stoljeća prije nove ere.
Njihova “natalna astrologija “, nastala je negdje između 7. i 4. st.pr.n.e. Većina starih horoskopa koje imamo potječu iz 3. st.pr.n.e., a najstariji nađen datira iz 410. godine pr.n.e.

Ti horoskopi bilježe položaje planeta u znakovima, neke nebeske fenomene, eventualne konjukcije planeta sa fiksnom zvijezdom i daju kratko tumačenje na osnovu tih informacija. To su prognoze u stilu – obogatit će se, doživjeti će starost i slično. Nemaju nikakvog dijagrama, budući da ne koriste znak podznaka, stupanj MC-a, a niti astrološke kuće i aspekte među planetima.
Babilonci su helenističkoj astrologiji primarno pridonijeli podjelom zodijaka u 12 znakova od 30 stupnjeva, znakovima egzaltacija planeta, grupiranje znakova u triplicitete, te još nekim manjim podjelama u znakovima zodijaka.

 

EGIPAT
Stari Egipćani odnosno Egipćani iz doba faraona, bili su jako zainteresirani za astronomiju; usklađivali su svoje građevine poput piramida i hramova sa njima važnim fiksnim zvijezdama i u tome su bili majstori. No, za planete i samu “astrologiju” nisu imali interesa, vjerojatno iz razloga što nisu imali razvijenu teoriju planetarnih kretanja, a niti matematiku koja bi im bila potrebna za astrološke računice. Za razliku od njih, Babilonci su poznavali heksagezimalni sistem koji im je omogućavao da razviju astronomske metode.
Egipćani su se upoznali sa babilonskom astrološkim znanjima u doba kada su pokorili Perziju, u koju su ta znanja iz Babilona već ranije stigla. Tim astrološkim znanjima, Egipćani su pridodali svoje dekane i svoj civilni kalendar, koji je bio mnogo praktičniji od babilonskog lunarnog i raznih grčkih kalendara.
Dekani su bili sustav od 36 egipatskih konstelacija, čije je izlaženje na noćni horizont služilo za određivanje noćnih sati. Kasnije su uz pomoć dekana podijelili godinu na 36 dijelova od po deset dana, dok su u helenističkom dobu dekani ušli u sustav babilonskog zodijaka, tako što je svaki znak od 30 stupnjeva bio podijeljen na 3 dekana koji su vladali grupom od 10 stupnjeva. Neki od dekana smatrani su sretnijima od drugih, te se na temelju izlazećeg dekana u vrijeme rođenja mogla prognozirati sudbina te osobe. Iz ove ideje izrodio se koncept podznaka u helenističkoj astrologiji.
GRCI
Stari Grci, prije kontakta sa Babiloncima, nisu bili osobito zainteresirani za planete. Planete nisu poistovjećivali sa bogovima, kao što su to činili Babilonci, a niti su gradili hramove posvećene Suncu ili Mjesecu. Same planete nisu razlikovali od zvijezda stajačica sve do 5. pr.n.e. U to prvo doba planetima su dali imena sukladna njihovog prirodi, na primjer, Marsa su zbog crvenkaste boje zvali vatrena zvijezda, a Veneru večernica i vjesnik zore, ne znajući da se radi o istom nebeskom tijelu.
Nakon 4. pr.n.e., ova stara imena zamijenjena su imenima planeta po babilonskoj shemi. Planetima su dali imena svojih bogova koja su odgovarala babilonskim pandanima: babilonska Venera- Ištar nazvana je Afrodita, babilonski Marduk (Jupiter) postao je grčki Zeus, i tako dalje. Nama su imena planeta došla po rimskim nazivima tih bogova / planeta.

Pravim donositeljem babilonskih astroloških ideja u Grčku smatra se Berosus, babilonski svećenik i astrolog koji je na grčkom otoku Kosu uspostavio svoju astrološku školu 290. godine pr.n.e. No, sve je to još bila babilonska “astrologija u povojima”. Prava horoskopska astrologija nastala je zajedničkim doprinosom učenjaka u helenističkoj Aleksandriji. Od tuda i vezivanje astrologije uz Egipat.

 

HELENISTIČKA ASTROLOGIJA

Učenjaci koji su djelovali u kozmopolitskoj Aleksandriji, u zadnja dva tri stoljeća prije nove ere, sistematizirali su astrološka i astronomska znanja Babilonaca, Egipćana i Grka, te stvorili koherentan sustav kojeg nazivamo helenistička horoskopska astrologija.
Iz babilonskih astroloških znanja preuzeti su zodijak od 12 znakova, egzaltacije planeta, podjela na triplicitete, te još neke podjele.
Egipćani su prvenstveno doprinijeli svojim dekanima i kalendarom, dok su Grci uveli u astrologiju svoje filozofske uvide u 4 elementa i vladavinu planeta u znakovima, s obzirom na njihovu relativnu brzinu i udaljenost od Sunca, te karakteristike bogova / planeta.
Znak koji izlazi na horizontu nazvan je “horoskop”, a cijeli taj znak korišten je kao prva kuća horoskopa. Znak nakon njega bio bi “druga kuća” i tako dalje. Iz tog razloga u ranoj astrološkoj literaturi riječi znak i kuća korišteni su kao sinonimi. Ti pioniri zapadne astrologije uspostavili su i značenja planeta u znakovima, kućama, značenja aspekata, tako zvane “arapske točke” i tako dalje.
O utemeljiteljima astrologije ne znamo mnogo, njihova prava imena su nam nepoznata budući da su bili poznati pod svojim pseudonimima – imenima mitskih kraljeva, svećenika, bogova. U staro doba, posebno u hermetičkim krugovima, bilo je popularno svoja djela pripisati mitskom liku, kako bi se uvećao ugled djela i kako bi se odalo poštovanje bogu / mitskom liku, koji ga je inspirirao.

 

Izvor teksta: http://astro-portal.hr/povijest-astrologije

Ilustracija: www.astro-polis.com